Kada stres postane sustav: psihosocijalni rizik u fokusu Svjetskog dana sigurnosti i zdravlja na radu 2026.
28. travnja 2026. obilježava se kao Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu, a ovogodišnja tema, koju ističe Međunarodna organizacija rada, usmjerena je na osiguravanje zdravog psihosocijalnog radnog okruženja za sve. Time se jasno poručuje da sigurnost na radu više nije samo pitanje fizičkih opasnosti, nego i uvjeta koji oblikuju mentalno i socijalno stanje zaposlenika, a posljedično i stabilnost poslovanja.
Psihosocijalne opasnosti pritom se ne pojavljuju kao jedan izolirani problem, nego kao skup međusobno povezanih uvjeta koji proizlaze iz načina na koji je posao osmišljen i vođen, pa tako visoki zahtjevi posla, niska razina kontrole, nedostatak podrške, nejasne uloge, loše upravljanje promjenama, izostanak priznanja, organizacijska nepravda, rad u izolaciji ili izloženost sukobima i neprimjerenom ponašanju zajedno stvaraju okruženje koje dugoročno može narušiti i psihičko i fizičko zdravlje zaposlenika. Baš kao i fizičke, kemijske i biološke opasnosti, i ove se moraju sustavno prepoznati i njima upravljati jer njihov utjecaj ne ostaje na razini pojedinca, nego se prelijeva na cijelu organizaciju.
U mnogim organizacijama stres na radnom mjestu već je normaliziran i rijetko se dovodi u pitanje, pa se dugi radni sati, stalni pritisci i kontinuirana dostupnost često doživljavaju kao znak profesionalnosti i predanosti, iako u stvarnosti takav način rada češće ukazuje na sustav koji nije održivo postavljen nego na iznimnu otpornost zaposlenika. Problem pritom nije u tome što ljudi ne mogu izdržati pritisak, nego u tome što uvjeti rada s vremenom postaju kronični izvor opterećenja koji postupno smanjuje njihovu sposobnost kvalitetnog rada.
Takvi uvjeti razvijaju se tiho i postupno, kroz svakodnevne situacije koje se rijetko prepoznaju kao rizične, pa preopterećenje postaje uobičajeno stanje, nedostatak kadra dugotrajna realnost, a nejasno definirane uloge izvor nesigurnosti i dodatnog pritiska, dok istovremeno zaposlenici sve rjeđe imaju osjećaj kontrole nad vlastitim radom. U takvom okruženju umor postaje kroničan, koncentracija slabi, a donošenje odluka postaje nesigurnije, što povećava vjerojatnost pogrešaka i smanjuje ukupnu učinkovitost.
U praksi to često izgleda vrlo konkretno: tim koji mjesecima radi s manjkom ljudi i stalnim rokovima neće odmah prestati funkcionirati, ali će postupno početi griješiti, izbjegavati odgovornost i gubiti inicijativu, dok će se problemi sve rjeđe otvoreno iznositi jer zaposlenici s vremenom gube povjerenje da će se išta promijeniti. Organizacija pritom može izvana djelovati stabilno, ali iznutra postupno slabi.
Jedan od ključnih razloga zašto se ovakve situacije ne prepoznaju na vrijeme leži u načinu na koji se interpretiraju njihove posljedice jer se iscrpljenost, pad motivacije ili pogreške često pripisuju osobnim slabostima pojedinaca, umjesto da se preispitaju uvjeti koji su do njih doveli, čime se odgovornost neprimjetno prebacuje s organizacije na zaposlenika, a stvarni uzroci problema ostaju neadresirani.
Međutim, iako su uzroci često skriveni, njihove poslovne posljedice vrlo su konkretne jer smanjena angažiranost zaposlenika izravno utječe na produktivnost, povećava broj izostanaka i fluktuaciju te postupno narušava kvalitetu rada i korisničko iskustvo, pri čemu zaposlenici pod stalnim pritiskom ne griješe zbog nemara, nego zato što rade u sustavu koji ne omogućuje održiv način rada. Upravo zato ovo nije samo pitanje dobrobiti zaposlenika, nego pitanje troška, učinkovitosti i operativnog rizika.
Utjecaj psihosocijalnih uvjeta posebno je vidljiv u području sigurnosti jer umor i stres smanjuju koncentraciju i sposobnost procjene rizika, dok kultura u kojoj se problemi prešućuju dodatno povećava vjerojatnost incidenata i ozljeda, što jasno pokazuje koliko su psihološki i fizički aspekti sigurnosti međusobno povezani.
Dodatni izazov predstavlja činjenica da se psihosocijalni rizici ne pojavljuju naglo niti jasno signaliziraju svoj nastanak, nego se postupno akumuliraju kroz sve češće prekovremene sate, stalni osjećaj hitnosti, pad angažmana i sve slabiju komunikaciju, da bi se tek kasnije manifestirali kroz povećanu stopu pogrešaka, incidente ili odlazak zaposlenika, kada je već znatno teže reagirati.
Zato ključno pitanje za svaku organizaciju nije postoji li psihosocijalni rizik, nego upravlja li se njime ili se njegovi učinci jednostavno apsorbiraju kroz skrivene troškove poput bolovanja, smanjene produktivnosti i tihog povlačenja zaposlenika iz aktivnog doprinosa, jer takav sustav može neko vrijeme funkcionirati, ali ne zato što je stabilan, nego zato što se oslanja na iscrpljivanje ljudi. To nije otpornost, nego sustav koji funkcionira na posuđeno vrijeme.
Upravo zato psihosocijalni rizik treba promatrati kao svaki drugi poslovni rizik, što znači da ga je potrebno sustavno prepoznati, razumjeti njegove uzroke, procijeniti njegov utjecaj te poduzeti konkretne mjere koje neće ostati na razini površinskih inicijativa nego će obuhvatiti stvarne promjene u načinu organizacije rada, raspodjeli opterećenja, jasnoći uloga, kvaliteti komunikacije i načinu vođenja. Promjena ne mora biti nagla ni radikalna, ali mora započeti svjesnom odlukom da se psihosocijalni rizik prepozna i uvrsti u registar rizika organizacije, jer on ondje već postoji, bez obzira na to je li formalno priznat ili ne, i upravo je to prvi korak prema njegovom stvarnom upravljanju.
U konačnici, pitanje nije postoji li psihosocijalni rizik, nego koliko ga jasno vidimo i koliko sustavno njime upravljamo. Organizacije koje to prepoznaju na vrijeme ne reagiraju tek na posljedice, nego grade uvjete rada koji su dugoročno održivi.
Prvi koraci ne moraju biti složeni, ali moraju biti usmjereni. To znači otvoreno prepoznati gdje u organizaciji nastaju točke pritiska, uključiti zaposlenike u razumijevanje stvarnih uzroka opterećenja i početi sustavno pratiti pokazatelje poput opterećenja, angažmana i sigurnosnih incidenata. Upravo takav pristup omogućuje da se psihosocijalni rizik ne promatra kao apstraktan pojam, nego kao upravljiv dio poslovanja.
Za Inspo: mag. nutr. & znr. Merdijana Dugonjić, dipl.ing., MD HEALTH Adria
Merdijana Dugonjić, magistrica nutricionizma, praktičar funkcionalne medicine i stručnjakinja za zaštitu zdravlja na radu. Kroz savjetovanja, edukacije i suradnju s organizacijama prenosi znanstvene spoznaje o prehrani, ergonomiji, funkcionalnom pristupu i psihosocijalnim aspektima zdravlja u praktične smjernice za svakodnevni život, inspirirajući pojedince i zajednice da zdravlje prepoznaju ne kao luksuz, već kao najvrjedniji resurs i temelj ispunjenog života. Posebnu pažnju posvećuje promicanju zdravlja i dobrobiti žena kroz podršku u različitim životnim fazama, edukaciji o hormonalnoj ravnoteži, prevenciji kroničnih bolesti, održavanju vitalnosti i mentalne otpornosti, pomažući im da izgrade trajne navike koje jačaju zdravlje, energiju i kvalitetu života.
