Dijagnoze ADHD-a posljednjih godina bilježe snažan rast, posebno među ženama i djevojkama. Iako se dugo smatralo da je riječ o poremećaju koji se najčešće prepoznaje u djetinjstvu, sve je više odraslih osoba koje tek kasnije u životu dobiju odgovor na pitanje koje ih je pratilo godinama: zašto mi je sve uvijek bilo teže nego drugima?
ADHD ne utiče samo na pažnju ili hiperaktivnost. On oblikuje način na koji osoba uči, komunicira, doživljava autoritet, emocije, vlastito tijelo i svijet oko sebe. Za mnoge žene, posebno one koje su odrastale u okruženjima gdje se od njih očekivalo da budu „mirne“, „pristojne“ i „prilagođene“, simptomi su često pogrešno tumačeni kao lijenost, neposlušnost ili pretjerana emotivnost.
U školskom sistemu koji favorizira učenje napamet i stroga pravila, znatiželja, brz um i izražena potreba za razgovorom često su doživljavani kao problem, a ne potencijal. Djeca s ADHD-om su nerijetko etiketirana kao „problematična“, iako iza tog ponašanja stoje neurološki obrasci, a ne nedostatak discipline ili interesa. Posebno kod djevojčica, simptomi ostaju neprepoznati jer ne odgovaraju stereotipnoj slici „hiperaktivnog djeteta“.
Kako godine prolaze, takva iskustva ostavljaju trag. Mnogi odrasli s ADHD-om razvijaju stalni osjećaj unutrašnje napetosti, očekivanje kritike ili kazne, kao da su uvijek korak od toga da „pogriješe“. Jednostavni svakodnevni zadaci, administracija, organizacija, odlaganje stvari, mogu postati izvor ogromnog stresa i osjećaja neuspjeha. Ne zato što osoba ne zna kako, već zato što njen mozak drugačije procesuira prioritete, motivaciju i energiju.
ADHD utiče i na socijalne odnose. Razgovori u većim grupama, buka, svjetla i gužve mogu biti preplavljujući, do te mjere da se osoba povlači i biva pogrešno shvaćena kao hladna ili nezainteresirana. U stvarnosti, riječ je o preopterećenosti čula i nervnog sistema.
S druge strane, ADHD često nosi i snažne osobine: izraženu empatiju, osjećaj za pravdu, kreativnost, entuzijazam i duboku sposobnost fokusiranja na ono što osobu istinski zanima. Problem nastaje kada društvo insistira na jednom „ispravnom“ načinu funkcionisanja, umjesto da prepozna različitosti.
Za mnoge, prekretnica dolazi s razumijevanjem. Učenje o dopaminu, senzornoj osjetljivosti, izvršnim funkcijama i tzv. „task paralysis“ donosi olakšanje, jer konačno postoji objašnjenje. Prakse poput meditacije, svjesnog disanja, joge, pilatesa ili jednostavne rutine samoprovjere pomažu u regulaciji nervnog sistema i vraćanju osjećaja kontrole.
ADHD ne nestaje s dijagnozom, ali se s njom mijenja odnos prema sebi. Umjesto konstantnog samokritikovanja, dolazi prostor za razumijevanje, pauzu i svjesno življenje. Za mnoge žene, to znači prvi put u životu, disati, stati i priznati sebi da nisu bile „previše“, već samo drugačije.
I upravo u toj različitosti leži snaga.
***
Foto: Canva
