Postoje putovanja koja planiraš mjesecima. I postoje ona koja te iznenade, tačno kad ti treba najviše. Kad osjetiš da nisi ti ta koja bira rutu, nego ruta bira tebe.
Na poziv Ministarstva kulture i turizma Republike Turske, u okviru Türkiye Culture Route Festivala, zaputila sam se kroz četiri grada: Manisu, Akhisar, Salihli i Foçu. Ali nisam otišla samo da vidim. Otišla sam da osjetim. I to se i dogodilo.
MANISA
Grad koji ne žuri. I zato tiho liječi.
Let iz Sarajeva, presjedanje u Istanbulu, dolazak u Izmir, pa put prema Manisi. Zvuči kao standardan itinerar. A nije bio. Još iz automobila, kroz prozore, osjećala sam neku tišinu u ovoj regiji. Ne onu hladnu, nego onu umirujuću.
U DoubleTree by Hilton, doček s osmijehom, soba s pogledom, pažnja u detaljima.
Večerali smo u Taş Fabrika restoranu. Nekad fabrika, sad čuvar duše ovog grada. Hrana poznata, a opet drugačija. Iako su tanjiri bili puni, osjećala sam se lagano.
KULA – SALIHLI GEOPARK
Tlo koje pamti vatru. A mi koracima učimo poštovanje.
Tri kilometra hoda po vulkanskom tlu ne zvuče kao meditacija. A meni su upravo to bili. Kroz lavine staze osjetila sam kako Zemlja diše ispod nas. I sve je bilo tiho, kao da čak ni riječi ne bi bile prikladne.
Villa Estet nas je dočekala poput najdražeg gosta. Ručak među vinogradima, nebo bez filtera, piće i priče koje ne požuruješ. Tu sam po prvi put tog dana zaustavila vrijeme. I dopustila mu da stane.
Šetnja kroz Kulu je bila kao prolazak kroz scenografiju nekog filma koji si voljela u djetinjstvu, ali se ne sjećaš naslova. Ulice uske, ljudi blagi, svuda realan život.
Dan smo završili u restoranu Baccas Eat & Meat, ako bih morala objasniti šta znači “slow food s karakterom”, samo bih poslala fotografiju tog stola.
TURGUTLU I GÖKEYÜP
Ljepota koja se ne servira, već se pravi rukama.
Turgutlu nas je dočekao muzejom koji nije samo zbirka, nego podsjetnik koliko prošlost zna biti dirljiva. Fotografije, komadi svakodnevice, pogledi koje ne zaboravljaš.
Ali najviše me dotaklo selo Gökeyüp. Tu, gdje žene svojim rukama stvaraju umjetnost od zemlje. Glinene zdjele, bez savršenstva, ali s dušom. Sjele smo s njima, smijale se, pokušale oblikovati nešto. I u toj neuspješnosti, bilo je više vrijednosti nego u ijednom perfektno izrađenom predmetu. Jer sve što se radi srcem, ostaje.
SARDIS
Mjesto gdje historija ne priča… ona šapuće.
Stajati tamo gdje je nastao novac. Hodati po pločnicima gdje su šetali ljudi čiji su snovi danas prašina.
Nisam govorila mnogo. Sardis nije tražio riječi. Samo prisustvo.
Ručak u Suresto restoranu bio je kao nastavak tog osjećaja, jednostavno, toplo, autentično. Bez buke. Samo okusi.
AKHISAR I THYATEIRA
Kad te kamen nauči da šutiš i slušaš.
Muzej u Akhisaru bio je lekcija o vremenu. Od nakita do fosila, sve je bilo podsjetnik da ništa ne traje vječno, ali sve može ostaviti trag.
U Thyateiri, među ruševinama crkve, osjetila sam nešto čudno poznato. Iako smo stajali među ciglama i stubovima, sve je mirisalo na duhovnost. I nije bilo važno kojoj vjeri pripadaš, to je bio prostor poštovanja.
FOÇA
Mjesto koje ti vrati ono što si zaboravila… sebe.
Kada smo stigli u Soleil Mansion, znala sam da je kraj puta blizu. Ali ovo nije bio kraj. Bio je vrhunac. Sve, sobe, pogled, ljudi, detalji… govorili su: „Dobrodošla kući.“
Tog dana upoznali smo Nazmija. Albanca iz Makedonije koji već decenijama pravi sladoled, i čuva figuricu Tita kao uspomenu. Bio je ponosan, nježan, i beskrajno topao. I u njemu, i u toj figurici, svi smo pronašli djelić zaboravljene priče.
Sutradan smo kao prvi gosti sezone posjetili Plage Soleil. Privatna plaža, tišina, kokteli, more kao iz sna. Tu sam bila Minela, bez titula. Samo žena koja osjeća zahvalnost.
I onda, posljednja večera u Fokai Balik. More na tanjiru. I osjećaj da si do kraja ispunjena. Da ne trebaš više ništa.
Ne nosimo suvenire. Nosimo promjene.
Ovo putovanje nije bilo “press tura”. Bio je poklon. Podsjetnik.
Da kultura nije samo muzejska vitrinu.
Da historija nije samo predmet u školi.
Da tišina nije prazna, nego ispunjena.
I da vrijednosti ne sjaje uvijek. Ponekad su glinene. I tople.
Ako vas put nekada nanese ovom rutom, ne žurite.
Gledajte. Dišite. I dopustite sebi da budete promijenjeni.
***
Piše: Minela Vilić, urednica i osnivačica Inspo.ba
Foto: Minela Vilić (Instagram)
