Bolesti štitnjače: tihi poremećaj koji mijenja radnu sposobnost, identitet i kvalitetu života
Bolesti štitnjače ne ulaze naglo u život. Ne dolaze s dramatičnim simptomima koji zahtijevaju hitnu pomoć, ne ostavljaju vidljive tragove na tijelu i rijetko izazivaju zabrinutost okoline. One se uvlače polako, gotovo neprimjetno – kroz umor koji ne prolazi, kroz zaboravljivost koja se pripisuje stresu, kroz osjećaj da svakodnevni zadaci odjednom traže više snage nego prije. Čovjek nastavlja funkcionirati, radi, ispunjava obaveze, ali sve teže. I najčešće ne zna zašto.
Upravo zato bolesti štitnjače često nose naziv „nevidljive bolesti“. Ne zato što ne postoje, nego zato što se njihove posljedice dugo ne prepoznaju. A dok se ne prepoznaju, one ne mijenjaju samo tijelo – mijenjaju način na koji osoba radi, razmišlja o sebi i doživljava vlastite granice.
Štitnjača – mala žlijezda koja upravlja cijelim sustavom
Iako smještena u prednjem dijelu vrata i fizički gotovo neprimjetna, štitnjača ima središnju ulogu u funkcioniranju organizma. Njezini hormoni reguliraju brzinu metabolizma, razinu energije, rad srca, tjelesnu temperaturu, probavu, mišićnu snagu, ali i procese u mozgu: koncentraciju, pamćenje i emocionalnu stabilnost.
Kada štitnjača proizvodi premalo hormona, tijelo se usporava. Misli postaju tromije, energija nestaje, a umor postaje stalni suputnik. Kada proizvodi previše hormona, organizam se nalazi u stanju trajne napetosti: srce ubrzava, san se narušava, a unutarnji nemir postaje svakodnevan. U oba slučaja narušava se temeljna ravnoteža tijela, a s njom i sposobnost osobe da funkcionira onako kako je navikla.
Bolest bez jasnih signala: zašto se štitnjača tako često ne prepoznaje?
Najveća opasnost bolesti štitnjače nije u njihovoj težini, nego u njihovoj neupadljivosti. Umor, bezvoljnost, pad koncentracije, promjene raspoloženja, osjetljivost na hladnoću ili toplinu, problemi sa snom – sve su to simptomi koji se u suvremenom životu često doživljavaju kao „normalni“. Pripisuju se stresu, preopterećenju, godinama ili lošoj prehrani.
Mnogi ljudi mjesecima, pa i godinama žive s osjećajem da više ne mogu kao prije. Počinju sumnjati u vlastite sposobnosti, krive sebe zbog smanjene učinkovitosti i pokušavaju se prilagoditi novom stanju, ne znajući da je uzrok njihovih tegoba medicinski i mjerljiv. Bolest tada ne djeluje naglo – ona polako redefinira granice svakodnevice.
Rad pod teretom bolesti: kako štitnjača utječe na profesionalni život
Radni dan za osobu s poremećajem štitnjače često postaje borba s nevidljivim protivnikom. Kod smanjenog rada štitnjače misli se usporavaju, koncentracija slabi, a umor se ne povlači ni nakon odmora. Zadaci koji su nekada bili rutinski sada zahtijevaju dodatni napor. Osoba primjećuje da joj treba više vremena za organizaciju, da češće griješi i da se mentalno iscrpljuje i prije kraja radnog dana.
Kod pojačanog rada štitnjače slika je drugačija, ali jednako iscrpljujuća. Nemir, razdražljivost i nesanica stvaraju osjećaj stalne unutarnje napetosti. Iako se izvana može činiti da osoba ima „višak energije“, iznutra se gomila iscrpljenost koja otežava komunikaciju, timski rad i donošenje smirenih odluka.
U oba slučaja dolazi do postupnog pada radne učinkovitosti. Ne zato što osoba ne želi raditi, nego zato što tijelo i um više ne funkcioniraju u ravnoteži.
Bolovanja, prekidi i osjećaj profesionalne nesigurnosti
Kako bolest napreduje ili ostaje neliječena, počinju se pojavljivati i fizičke komplikacije: česte infekcije, problemi sa srcem, emocionalna nestabilnost, izražena iscrpljenost. Bolovanja postaju učestalija, a povratak na posao sve teži.
S tim dolazi i tiha zabrinutost: hoće li okolina razumjeti, hoće li poslodavac imati strpljenja, hoće li kolege povjerovati da problem nije u motivaciji nego u zdravlju. Mnogi oboljeli počinju skrivati svoje stanje, rade iznad svojih mogućnosti i dodatno se iscrpljuju kako bi zadržali privid „normalnog“ funkcioniranja.
Dugoročne posljedice: kada bolest promijeni profesionalni put
Kod težih ili dugotrajnih poremećaja štitnjače, osobito nakon operacija, kod autoimunih bolesti ili malignih dijagnoza, posljedice mogu biti trajne. Neki ljudi više ne mogu raditi u istom ritmu, ne podnose noćne smjene, stresna radna okruženja ili visoka opterećenja.
Tada bolest ne mijenja samo zdravstveni status, nego i profesionalni identitet. Dolazi do odustajanja od ambicioznih ciljeva, promjene radnog mjesta, ponekad i zanimanja. Mnogi se prvi put suočavaju s činjenicom da njihova karijera više ne može slijediti isti smjer kao prije – ne zbog nedostatka znanja ili volje, nego zbog bioloških ograničenja.
Psihološka strana bolesti: borba koja se ne vidi
Jedna od najtežih posljedica bolesti štitnjače nije fizička, nego psihološka. Osjećaj da više „nisi isti“, da ne možeš pratiti tempo koji si nekad bez problema izdržavao, često vodi u tjeskobu, potištenost i sumnju u vlastitu vrijednost.
Kada okolina ne vidi bolest, nerijetko ne vidi ni napor. Oboljeli se tada povlače, osjećaju krivnju zbog smanjene učinkovitosti i preispituju vlastiti identitet. Rečenica „Mogu, ali ne kao prije“ postaje njihova svakodnevica.
Rana dijagnoza – granica između iscrpljenosti i oporavka
Ipak, u toj tihoj borbi postoji ključna razlika: pravodobno prepoznavanje bolesti. Poremećaji štitnjače u velikoj su mjeri liječivi i kontrolabilni. Kada se na vrijeme dijagnosticiraju, terapija može vratiti energiju, stabilizirati raspoloženje i omogućiti osobi da ponovno funkcionira s punim kapacitetom.
Često je dovoljna jednostavna krvna pretraga da se otkrije uzrok dugotrajne iscrpljenosti. Za mnoge oboljele upravo taj trenutak – trenutak imenovanja problema – postaje prekretnica između preživljavanja i stvarnog života.
Radno okruženje kao oslonac ili dodatni teret
Način na koji radna sredina reagira na kroničnu bolest može presudno utjecati na ishod. Okruženja koja omogućuju fleksibilno radno vrijeme, prilagodbu opterećenja, mogućnost rada od kuće i otvoren razgovor o zdravlju postaju snažan oslonac u oporavku.
Suprotno tome, rigidni sustavi koji ne prepoznaju individualne potrebe dodatno pojačavaju stres, pogoršavaju simptome i ubrzavaju profesionalno sagorijevanje. Razumijevanje i prilagodba nisu povlastica – oni su preduvjet za dugoročnu održivost rada.
Razumna prilagodba: ne povlastica, nego preduvjet održivog rada
U razgovorima o kroničnim bolestima na radnom mjestu često se javlja strah od „posebnog tretmana“. No razumna prilagodba ne znači povlašteni položaj niti snižavanje kriterija. Ona znači uklanjanje prepreka koje zaposlenicima onemogućuju da rade stabilno, predvidivo i dugoročno. Ne stvara privilegije – stvara uvjete u kojima sposobnosti ponovno dolaze do izražaja.
Kada se razumna prilagodba poveže s edukacijom, ali ne općenitom i apstraktnom, nego kroz prilagođene programe oblikovane prema stvarnim zahtjevima pojedinog radnog mjesta, prestaje biti iznimka i postaje dio organizacijske kulture. Svako radno okruženje nosi svoje specifičnosti: različite razine opterećenja, odgovornosti, ritma i odgovornosti. Upravo zato ni pristup kroničnim bolestima, poput bolesti štitnjače, ne može biti univerzalan. On mora biti promišljen, ciljan i utemeljen na stvarnim radnim uvjetima.
Takvi programi ne služe samo informiranju, nego izgradnji zajedničkog razumijevanja između zaposlenika, timova i vodstva. Umjesto šutnje, nerazumijevanja i pogrešnih pretpostavki, stvara se prostor u kojem se otvoreno govori o ograničenjima i mogućnostima, a prilagodbe se uvode tamo gdje imaju stvarni učinak – u rasporedu rada, opterećenju, organizaciji zadataka i očekivanjima.
Iskustvo pokazuje da organizacije koje ovim temama pristupaju sustavno – kroz razumnu prilagodbu i edukaciju osmišljenu prema konkretnim radnim ulogama – ne čine ustupke, nego dugoročno jačaju vlastitu stabilnost. One štite zdravlje zaposlenika, smanjuju fluktuaciju i tzv. „tihi odlazak“, razvijaju kulturu odgovornog i suvremenog vodstva te podižu ukupnu organizacijsku učinkovitost.
Razumna prilagodba u tom smislu nije iznimka od pravila, nego novo razumijevanje rada: da produktivnost ne proizlazi iz stalnog nadilaženja vlastitih granica, nego iz stvaranja uvjeta u kojima ljudi mogu raditi dugoročno, bez iscrpljivanja i bez straha da će zbog bolesti izgubiti svoje mjesto u profesionalnoj zajednici.
Upravo zato sve više organizacija prepoznaje potrebu da ovoj temi pristupi strukturirano, a ne stihijski – kroz jasne politike, edukacije i prilagođene programe usklađene s konkretnim zahtjevima radnog mjesta. Ako i vaša organizacija želi razviti takav pristup u području bolesti štitnjače, moguće je to učiniti sustavno, uz stručnu podršku i jasno definirane korake. Za dodatne informacije i suradnju možete se javiti na: 📧 merdijana.dugonjic@gmail.com
Za Inspo: mag. nutr. & znr. Merdijana Dugonjić, dipl.ing., MD HEALTH Adria
Merdijana Dugonjić, magistrica nutricionizma, praktičar funkcionalne medicine i stručnjakinja za zaštitu zdravlja na radu. Kroz savjetovanja, edukacije i suradnju s organizacijama prenosi znanstvene spoznaje o prehrani, ergonomiji, funkcionalnom pristupu i psihosocijalnim aspektima zdravlja u praktične smjernice za svakodnevni život, inspirirajući pojedince i zajednice da zdravlje prepoznaju ne kao luksuz, već kao najvrjedniji resurs i temelj ispunjenog života. Posebnu pažnju posvećuje promicanju zdravlja i dobrobiti žena kroz podršku u različitim životnim fazama, edukaciji o hormonalnoj ravnoteži, prevenciji kroničnih bolesti, održavanju vitalnosti i mentalne otpornosti, pomažući im da izgrade trajne navike koje jačaju zdravlje, energiju i kvalitetu života.
